Ivan i Hrvatska imaju na što biti ponosni

Kad je dolazio, vidjelo se da ima… “ono nešto”. Ivan je još uoči prvog okupljanja reprezentacije, netom nakon što je Hrvatskoj dao prednost nad Švicarskom kod odabira svoje nogometne domovine, odvažno poručio: “Nisam izabrao Hrvatsku da bih sjedio na klupi. Došao sam u reprezentaciju igrati.”. Imao je samo devetnaest godina i gard iskusnika koji ne preza ni pred kim. Ni pred zločestim Švicarcima koji su mu zagorčavali život, zamjerajući mu što je odabrao Hrvatsku. Ni pred novim izazovima u svojoj karijeri nakon što je Basel zamijenio Gelsenkirchenom. Konkurencije se nije bojao ni u Schalkeu, gdje je, kad su ga pitali koji će broj na dresu, k'o iz topa ispalio: “Desetku, naravno!”, ni u reprezentaciji koja je vrvjela od klasnih veznih igrača. Ivanov odvažni pristup uvijek je ostao isti. Zato i jest bio stožerni prvotimac vjerojatno najjače momčadi Barcelone svih vremena. S Messijem, Neymarom, Suarezom, Xavijem, Iniestom, Busquetsom, Piqueom… Zato i jest, uz Luku Modrića, bio ključni igrač hrvatske reprezentacije koja je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji osvojila srebrnu medalju. Zato i jest prelomio kad je poslije SP-a donio odluku o nastavku reprezentativne avanture: 

“Iskreno… Lomio sam se, puno razmišljao, razgovarao s izbornikom Dalićem i još više sa suprugom. Na kraju sam shvatio da je želja za reprezentacijom bila jača od svega. Toliko je ta želja bila velika da je teško bilo reći zbogom. Srce je odlučilo. Igrati za hrvatsku reprezentaciju oduvijek je za mene bilo nešto posebno. I nema većeg motiva nego odjenuti taj naš dres i staviti ruku na srce kada svira Lijepa naša!”.  

To je Ivan Rakitić. Onaj isti koji nije dvojio da će igrati za Hrvatsku ni onda kada su na adresu Rakitićevih u Möhlinu stizale prijetnje smrću, ni onda kada su neke usijane glave “kamenovale” njegovu obitelj… Njegova privrženost “svetom dresu” nikad nije bila upitna. A do punog je izražaja došla u ruskim danima “ponosa i sreće”.

“Ponosan sam i sretan na sve što smo napravili u Rusiji. Ujedinili smo Hrvatsku koja je svima bila na usnama tih mjesec dana. I kad budem ostario s ponosom ću se sjećati tih dana…”. 

Foto: Drago Sopta/HNS

Tako je govorio Ivan poslije moskovskog finala. Oči su se zacaklile, ali ponos je bio jači. Nije dao suzama da poteku. Ivan Rakitić i Hrvatska Rusiju su napustili uzdignuta čela. Svjesni epohalnog dostignuća velike generacije koja je iskoračila u vječnost. Jednom je, međutim, ipak morao doći dan kada će Raketa reći “Zbogom!”. Uvijek je prerano, ali… Nitko mu nema pravo zamjeriti. A naravno da nije bilo jednostavno presjeći. Uoči konačne odluke dugo je vagao. I gutao knedle prije negoli je prelomio… 

Silno će Vatrenima nedostajati Ivanova golema igračka kvaliteta, mentalitet pobjednika i filigranski potezi na terenu, ali više od svega njegov zarazni osmijeh koji je uzmicao pred emocijama i onda kad je bilo najteže. Raketa zaslužuje otići nasmijan… 

Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.