Maestro, muzika! Simfonija još uvijek traje…

Prošlo je petnaest godina, a kao da je bilo jučer. Prohladan dan uz Rajnu. U Baselu. Na St. Jakob Parku. Hrvatska je protiv Argentine igrala prijateljsku utakmicu u predvečerje Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, a tadašnji izbornik Zlatko Kranjčar pružio priliku plavokosom golobradom dvadesetogodišnjaku, koji jest odskakao dječačkim izgledom u dresu s brojem 14, ali u prvom redu rijetko viđenim talentom. Bio je prvi dan ožujka ljeta Gospodnjega 2006. Dan kada se rodila veličanstvena reprezentativna karijera najvećeg hrvatskog nogometaša svih vremena. Karijera koja traje petnaest godina. I koja će potrajati još neko vrijeme. Na radost svih štovatelja “najljepše igre” koji su imali i još uvijek imaju privilegiju biti Modrićevi suvremenici.

Ne bude li nekih nepredviđenih okolnosti, Luka će tijekom predstojećih utakmica u ožujku postati igrač s najviše nastupa za hrvatsku A reprezentaciju. Aktualni kapetan Vatrenih na vječnoj će ljestvici reprezentativaca s najviše odigranih utakmica prestići legendarnog prethodnika Darija Srnu i zakoračiti prema vječnosti. Samo… Lukin će se reprezentativni opus u prvom redu pamtiti po briljantnim igrama i nogometu koji je od prvog dana igrao srcem do posljednjeg daha i nogomet koji je sve koji su gledali ostavljao bez daha. Nogomet koji je odavno postao “trade mark”. Nogomet s potpisom. Jedinstven. Unikatan.

O Lukinom reprezentativnom opusu pisale su se i pisat će se knjige, snimali su se i snimat će se dokumentarci, možda jednog dana netko dovoljno hrabar napiše i scenarij za igrani film. Generacijama će se prepričavati njegova nogometna magija, elegancija pokreta i lucidnost, osjećaj za loptu i igru. I nitko nikad neće pretjerati nižući hvalospjeve. Luka će zaslužiti svaki zarez i točku. A opet… Sve to o čemu danas govorimo, spominjući njegov reprezentativni kurikulum, može stati u jedan Lukin pogled u daljinu na svečanoj ceremoniji dodjele medalja poslije finala Svjetskog prvenstva 2018. godine u Rusiji na kojem su Vatreni osvojili povijesno srebro hrvatskog nogometa i sporta uopće.

Pokisao do kože, Luka Modrić stajao je na nogometnom pijedestalu s kapetanskom vrpcom oko ruke i trofejom za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva u rukama, ali nije mogao sakriti tugu u očima. Činjenica jest da je najbolja reklama za hrvatski nogomet u Rusiji bila Zlatna lopta u Lukinim rukama, jer Vatreni su prevođeni najboljim igračem turnira na ruskim travnjacima igrali nogomet koji nikoga nije i nikad neće moći ostaviti ravnodušnim, ali… Luki je svejedno poslije utakmice glas podrhtavao dok je pokušavao objasniti da bi iste sekunde svoju nagradu mijenjao za zlatni trofej sa svojom Hrvatskom.

“Naravno da sam sretan i ponosan zbog ove nagrade, ali bio bih još sretniji da smo postali svjetski prvaci. Zahvaljujem se suigračima, bez njih bi do ove nagrade teško došao. Sretan jesam, ali to je mala utjeha. Da li bih je mijenjao za titulu…? Moram li uopće odgovoriti na to pitanje? Dao bih sve na svijetu da smo postali svjetski prvaci.”.

To je Luka.

Uzgred, među protagonistima Modrićevog debija za najjaču hrvatsku nogometnu vrstu tek rijetki odolijevaju nogometnoj “mirovini”. Od onih koji su na današnji dan prije petnaest godina igrali na St. Jakob Parku nekolicina se još uvijek ne da unatoč poznim igračkim godinama. Leonardo Ponzio (39) ove je sezone odigrao tek dvadesetak minuta za River Plate u Kupu protiv Estudiantesa, Fabricio Coloccini (39) bez minutaže je za Club Atlético San Lorenzo de Almagro, Carlos Tevez (37) još uvijek vidi izazov igrajući za Boca Juniorse, a Lucho Gonzalez (40) ima “mršavu” minutažu u Athleticu Paranaenseu. Na velikoj sceni ostala su samo dvojica. Luka Modrić i Lionel Messi.

Na današnji dan prije petnaest godina Modrić je debitirao za Hrvatsku, a Messi postigao prvi gol za Argentinu. U međuvremenu su se karijere dvojice velikih igrača, u većoj ili manjoj mjeri, ispreplitale na klupskoj i reprezentativnoj razini. Lionel jest izrastao u najvećeg nogometaša na svijetu svih vremena, osvojio 32 momčadska trofeja i rekordnih šest Zlatnih lopti, ali… U godini osvajanja hrvatskog srebra u Rusiji ostao je u Modrićevoj sjeni.

Luka je na svjetskoj smotri zablistao u punom sjaju. I zasjenio najveće. Lionela Messija i Cristiana Ronalda prije svih. Ono što je uslijedilo poslije epohalnog dostignuća s Vatrenima bilo je samo logičan slijed njegove godine za pamćenje. Najbolji igrač svjetskog prvenstva. Najbolji nogometaš na svijetu u izboru Uefe. Najbolji nogometaš na svijetu u izboru Fife. I osvajač Zlatne lopte “France Footballa”. Sve to u istoj godini. Luka je postao prvi i jedini kojem je to uspjelo! Te slavne 2018. uspio je premoćno pobijediti u četirima prestižnim izborima, nadmašiti nogometne “bogove” Messija i Cristiana Ronalda, koji su obilježili desetljeće pojedinačnih nagrada najvažnije sporedne stvari na svijetu.

I opet… Luka bi sve te pojedinačne nagrade mijenjao za momčadsko zlato s Hrvatskom. Zato i jest najveći. A srebro… Ono će, naravno, zauvijek sjati zlatnim sjajem pred očima svih nas koji smo bili dio ruske bajke. Bajke o kojoj je Luka sanjao dok je prije petnaest godina na St. Jakob Parku svirala Lijepa naša…

Maestro, muzika! Simfonija još uvijek traje…

Foto: Drago Sopta/HNS

Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.