Na kraju tjedna

Klub velikana

10.02.2019.

Klub velikana
Foto: Drago Sopta/HNS

Zna predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, negdašnji nacionalni premijer, što znači izbor – i to uzastopni – u Izvršni komitet najveće i najjače sportske organizacije Starog kontinenta, zato i jest, zajedno s glavnim tajnikom Josipom Čopom, iskreno čestitao Davoru Šukeru.

Ta rečenica olimpijskog dvojca dovoljno je rječita sama po sebi:

„Dragi Davore, tvoj novi mandat u najvišem tijelu europskog nogometa plod je odličnog rada HNS-a i vrhunskih dometa hrvatskog nogometa. Za našu malu državu dragocjena je stvar imati predstavnika u tako prestižnom sportskom društvu…“

Jasno, nedvojbeno i apsolutno. Možda neki zasad ne shvaćaju ili shvatiti ne žele, ali to je ipak njihov problem. Pozicija prve persone Kuće nogometa na koncentričnim krugovima s ishodištem u Nyonu toliko je čvrsta i značajna da zapravo izaziva divljenje. To prije što smo se duže od desetljeća opravdano ponosili i ulogom njegova prethodnika Vlatka Markovića, člana pa šefa Tehničke komisije Uefe.

Nije suvišno sagledati tko to vodi europski sport br. 1. Dakako da nam je drago što je na čelu uvaženi susjed i osvjedočeni prijatelj Aleksander Čeferin (r. 1967.) iz Slovenije, koji je analogno tome i jedan od dopredsjednika Fife. Čelnik upravljačko-operativnog boarda u kojem su šesnaestorica protagonista (točnije petnaestorica plus jedna dama) kojima kao ni Čeferinu nije bio jednostavan proboj u dotične sfere; trebalo ga je uistinu zaslužiti pa izboriti i službenim povjerenjem bez kojeg nema avanziranja.

Do prezidenta su trojica s potpredsjedničkim statusom: Šveđanin Karl-Erik Nilsson (r. 1957.), Mađar Sandor Csanyi (r. 1953.) te Talijan Michele Uve (r. 1964.).

Članstvo koje je nekima, uključujući i Šukermana, ovaj tjedan potvrđeno na Kongresu u Rimu, sačinjavaju trinaestorica. Desetorica temljem izbora na kojima se važe svaka sitnica, praktički svaki zarez. To su:

Zbigniew Boniek (r. 1956.) iz Poljske, John Delaney (r. 1967.) iz Republike Irske, Armand Duka (r. 1962.) iz Albanije,  Florence Hardouin (r. 1967.) iz Francuske, Jesper Möller Christensen (r. 1963.) iz Danske, Andrij Pavelko (r. 1975.) iz Ukrajine, Luis Rubiales (r. 1977.) iz Španjolske, Davor Šuker (r. 1968.) iz Hrvatske, Michael van Praag (r. 1947.) iz Nizozemske i Servet Yardimci (r. 1957.) iz Turske.

Preostala trojica u taj forum stižu zahvaljujući snazi alijanse profesionalnih klubova. U stvari, dvojica – Andrea Agnelli (r. 1975.) iz Italije i Nasser Al-Khelaifi (r. 1973.) iz Katara zastupaju ECA-u, European Club Association, a jedan je tu uime Europskih liga – Lars-Christer Olsson (r. 1950.) iz Švedske. Nije teško pogoditi da je Agnelli eksponent glasovite dinastije koja je vlasnik Juventusa te da je Al-Khelaifi nazočan zbog Paris Saint Germainea, a ne zbog svoje zemlje koja teritorijalno ionako ne pripada Europi već Aziji; obojica su i aktualni predsjednici tih kolosalnih klubova s isto takvim sastavima…

Nije nevažno spomenuti tko osim Aleksandera Čeferina štiti interese Uefe u Fifi:

Fernando Gomes (r. 1952.) iz Portugala, Reinhard Grindel (r. 1961.) iz Njemačke, Evelina Christillin (r. 1955.) iz Italije, Greg Clarke (r. 1957.) iz Engleske, George Koumas (r. 1962.) s Cipra, Aleksej Sorokin (r. 1972.) iz Rusije te još jedan član Vijeća Fife kojeg odlično poznajemo - Dejan Savićević (r. 1966.) iz Crne Gore. Blagajnik Uefe David Gill (r. 1957), Englez, u Fifi je jedan od dopredsjednika.

To je ta križaljka popunjena prominentnim imenima, pogotovo prezimenima. U kojoj Davor Šuker opstoji u više nego zavidnom stilu, dostojno prezentirajući zemlju koja se na nogometnoj mapi kontinenta i svijeta crta osobitim koloritom. Uostalom, njegov kist je 1998. na Coupe du Mondeu u Francuskoj najzaslužniji za oblikovanje brončane medalje i zlatne kopačke. Tada, tu i tako počela je nevjerojatna priča male države za velike nogometne uspjehe, okončana prošlog ljeta genijalnim srebrom s ruskog World Cupa pa svim nagradama, priznanjima i počastima neponovljivom dirigentu i kapetanu Luki Modriću. Naši trikolori u svim nijansama, na pobjedničkim i počasnim postoljima. Nogometaškim, izborničkim, funkcionarskim.

U tom kontekstu ona povijesna „Još Hrvatska ni propala“ zvuči odveć skromno. Samozatajno koliko, doduše, i orno, poletno, hrabro. Kad bi što češće i što vjernije slijedila svoje nogometaše, bila bi blistava!

Semafor

Više na rezultati.hns.team

Naši partneri